Kafići kao dio životnog stila

Probajte se sjetiti kad ste zadnji put u razdoblju od 4. do 10. mjeseca prošetali centrom grada, a da sve terase kafića nisu bile pune i to za vrijeme radnog vremena.

Ne možete, je li tako?

Čitajući razna istraživanja, mi smo vodeća nacija u Europi po vremenu provedenom u kafićima. Kako je to moguće?

Zar izbjegavamo kućne posjete? Postajemo li nacija koja sve probleme rješava u kafićima?

Gdje su nestala ona vremena kada smo doma pozvali prijatelje i uživali bez nametnute muzike nekog kafića ili dosadnih pogleda konobara jer po njima predugo sjedite uz jednu kavu?

Srednjoškolska igrališta i šetališta su nam poluprazna. Mladi od prvog dana srednje škole počinju puniti lokalne kafiće i stvaraju bezazlenu naviku koja kasnije prerasta u stil života.

Nesvjesno, praktično preko noći postajemo ovisnici, a da toga nismo ni svjesni. Ja sam svjestan da je puno lakše dati 20 kn za dvije cuge i bez brige sam o vrijednosti stana, pranju suđa... Samo popiti, ustati se otići, ali imam osjećaj da to radimo jer se otuđujemo jedni od drugih.

Sve nam je teže pozvati nekoga k sebi jer je to već znak intimnosti koju si u ovom brzome svijetu ne možemo priuštiti. Stil života nam je postao takav da pričamo s najdražim članovima obitelji preko monitora, ljubavne veze održavamo preko mobitela, a čak smo i kafu počeli piti u hodu!!!

Kafići su, gledajući ovo, postali vrhunac društvenog života populacije jer je to očito jedino mjesto na kojem imamo pet minuta za sebe.

Na trenutak izbacimo iz glave dosadnog šefa, čangrizavu ženu, švicarski franak i prepustimo se toj posljednoj balkanskoj navici i namrgođenom konobaru pružimo ogroman odmor za dušu i sitni bijeg od stvarnosti.